Savo Škobić:
IVICA I MARICA U ZAČARANOJ ŠUMI
(pozorišna predstava za djecu po motivima pripovijetke braće Grim)
Lica:
− NARATOR
− IVICA
− MARICA
− OTAC
− MAĆEHA
− VILENJAK
− VJEŠTICA
Vrijeme i mjesto radnje:
Nekada davno u dalekoj i gustoj šumi.
Dvorište stare, trošne, male i siromašne kuće sa polomljenom drvenom ogradom i štrikom na kojem se suši veš pun zakrpa.
Otac sjedi na panju i nešto nožem delje, dok maćeha u velikom koritu pere veš trljajući ga o veliku uramljenu limenu rebrastu ploču.
Nekoliko trenutaka nakon što Narator počne govoriti, Ivica i Marica dotrče blizu kuće, a onda se pritaje želeći da ih iznenade igrajući se.
1. Pojava
NARATOR, OTAC i MAĆEHA, potom IVICA i MARICA
NARATOR: Dobar vam dan draga djeco, draga moja publiko. Pred vama će se danas odigrati najčudnija bajka koju su nam ispričali davno, davno, braća Grim. S obzirom na to da su oni rođeni prije više od 200 godina, onda možemo reći da je i ova priča otprilike toliko stara. Naravno, treba odbiti vrijeme od rođenja pa dok su dorasli do škole, dok su naučili čitati i pisati, i dok su sve to ispričali. Da li se stvarno dogodilo ili je plod njihove bujne mašte ne bih vam mogao tačno reći. U krajnjem slučaju to nije ni važno, zar ne?
Elem, nekada davno, pored velike šume, stanovao je siromašni drvosječa sa svojomženom i svoje dvoje djece. Njegova žena je bila maćeha njegovoj djeci, tačnije nije im bila prava majka, mislim nije ih ona rodila, jer njihova prava majka se davno razboljela od neke teške neizlječive bolesti pa je umrla. Onda se otac morao oženitidrugom ženom. Dječak se zvao Ivica, a djevojčica Marica. Živjehu veoma bijedno, a kad u zemlji nastade velika skupoća, drvosječa ne mogaše više nabaviti ni svakodnevnog hljeba. A šta je dalje bilo pogledajte...
OTAC: Šta će od nas biti? Kako ćemo svoju jadnu djecu prehraniti. Više nemamo ništa? Niko više neće da kupi drva od nas. Umrijećemo od gladi.
MAĆEHA: Znaš šta, čovječe! Sutra ćemo djecu odvesti u šumu, gdje je najgušća. Tamo ćemo im naložiti vatru, svakome dati po komad hljeba, a mi ćemo na svoj posao i njih ostaviti same. Djeca neće znati da nađu put kući i tako ćemo ih se osloboditi.
OTAC: Osloboditi?! Svoje rođene djece da se oslobodim?! Ne, ženo, to ne mogu! Kako da to podnesem: svoju djecu ostaviti samu u šumi?! Mogu doći divlje zvijeri i rastrgati ih. Lako je tebi govoriti, ti ih nisi rodila. Ti si im maćeha, ali ja sam njihov otac. Oni su moja krv. Ti si potpuno poludjela.
MAĆEHA: Baš si lud. To nema veze sa tim. I meni ih je žao ali ako tako ne uradimo, onda je bolje da nas svo četvoro propadne, da pomremo od gladi. Treba samo da još napraviš daske za kovčege.
OTAC: Za kovčege?! Čije kovčege?!
MAĆEHA: Za naše. Iskopačeš veliku rupu u zemlji, u nju ćeš staviti četiri kovčega jedando drugoga, onda ćemo lijepo sići i leći u te kovčege. Svako u svoj i tu ćemo lijepo sačekati smrt. Poslije će, valjda, neko naići da nas zatrpa. Kada toliko voliš tu dječurliju, neka tako i bude.
MARICA (tiho i zabrinuto bratu): O čemu oni to, bato, pričaju?
IVICA: Ma ne brini se.
MARICA: Ona hoće da nas ubije?
IVICA: Ma, neće. šuti da slušamo dalje... Ne brini se, ne dam ja tebe nikome.
OTAC: Ma ne mogu ja to, ženo? Šta će biti sa mojom jadnom dječicom? Velim ti, zvijeri će ih pronaći, rastrgnuti i pojesti.
MAĆEHA: Ma neće, ne boj se. Tako ćemo ih spasiti sigurne smrti.
OTAC: Kako?
MAĆEHA: Jednostavno će ih pronaći neki bogati trgovac. Svaki dan tuda kroz šumu prolaze bogati trgovci. E, jedan od njih će ih pronaći, uzeti, dobro nahraniti i odvesti u svoj bogati dom. Vidjećeš.
OTAC: Kako ću vidjeti kada neću biti tu?
MAĆEHA: Ma, vidjećeš kada nam se nakon par godina vrate živi, zdravi i siti. Nemoj da se brineš. Ti samo uradi kako sam ti rekla.
OTAC: Ma, meni je to sumnjivo. Ne vjerujem ja da će baš...
MAĆEHA (prekine ga): ... Vjeruj, kada ti kažem. O tome stalno slušam dole u varoši kada odnesem nešto povrća da prodam na pijaci. Tu na pijaci možeš sve živo da čuješ i da saznaš. Baš je nedavno pričao jedan mladi gospodin, lijepo odjeven. Da si ga samo vidio: na njemu sve od plave svile, lijep, stasit a brci mu mrki k’o čumur. Kada priča iz očiju mu sijeva neka iskra ponosa a kada se nasmije, bijeli se zubi sijaju kao...
OTAC: I šta je pričao taj mladi gospodin?
MAĆEHA (trgne se): Pričao je kako su, kada je on bio mali, njega njegovi roditelji morali odvesti u šumu i ostaviti, baš kako ćemo i mi našu djecu da odvedemo i ostavimo. U strahu je stajao sam plašeći se noći koja se približavala...
OTAC: Bojao se da će naići zvijeri i rastrgati ga?
MAĆEHA: Da... Ma ne, znao je on da nema zvijeri. Otkuda zvijeri u šumi?
OTAC: Pa gdje će biti ako ne u šumi?!
MAĆEHA: Ma, ovo je mala šuma da bi u njoj bilo zvijeri.
OTAC: Šta lupaš, glupa ženo? Koliko sam puta vidio vuka, medvjeda, divlju svinju...
MAĆEHA: Dobro, to je bilo onda, ali sada ih nema.
OTAC: Kako znaš da ih nema?
MAĆEHA: Kada si zadnji put vidio vuka?
OTAC: Davno, ali...
MAĆEHA: Eto, vidiš da ih nema... (otac zausti nešto da progovori, ali mu ona ne dozvoli)... Ma šuti sad i slušaj dalje...
OTAC: Slušam.
MAĆEHA: I pred sami mrak, kada je već taj mladić izgubio svaku nadu da će se pojaviti njegov spasilac, začuo je bat konjskih kopita i škripu točkova od kočije, a malo zatim i resko njištanje konja koji su vukli tu kočiju...
OTAC: Bogami, ženo, ti bi mogla biti neki pisac, kad tako lijepo...
MAĆEHA (ne slušajući ga zanesena u svoju priču): A onda se na putu iza okuke, kraj stare debele bukve, pojaviše prvo konji, potom kočija bogato ukrašena sa kočijašem lijepo odjevenim, koji je sjedio visoko iznad konja, tako da mu zamalo jedna grana od te stare, debele bukve nije skinula cilindar s glave.
OTAC: A, znam, to su oni veliki šeširi što ih gospoda na balovima nose.
MAĆEHA (i dalje u istom zanosu): Kada su prišli sasvim, zaustaviše se i iz kočije se pojaviše dvije glave, malo starije, ali još uvijek lijepe. Muška glava progovori... (govori dubljim glasom)... Gle, draga, kako lijep siromašni dječarac!... A ženska malo starija, ali još uvijek lijepa glava se malo nasmiješi i veli... (visokim, operskim glasom)... Vidim, vidim, dragi... Oooo, kako je lijep ovaj siromašni dječak kojeg su roditelji ostavili u dubokoj šumi... (svojim glasom, malo tiše)... baš kako ćemo i mi našu djecu da odvedemo i ostavimo... (otac htjede da progovori, ali ga ona pokretom ruke zaustavi, pa nastavi dubokim glasom)... Ostavili su ga, draga, jer više nisu imali čime da ga hrane i da bi naišao neki bogati trgovac i uzeo ga sebi... (visokim, operskim glasom)... Pa evo, dragi, naišli smo. Nisi li ti taj bogati trgovac?..(dubokim glasom, ponosno)... Oooo, da draga, ja sam taj jako, jako, jako bogati trgovac... (svojim glasom)... I tako su ga uzeli, odveli u prelijepo vilu, lijepo obukli, mazili, hranili, pazili i školovali. Sada je on, taj mladi lijepi gospodin sa očima...
OTAC: Dobro ženo, poslušaću te, ali još uvijek mislim da to nije dobro… (ustane)…Hajde da pripremimo sve pa da liježemo na spavanje. Sutra nam valja poraniti u šumu.
MAĆEHA: Idemo, sve će biti u redu. (odu u kuću)
MARICA (uđu u dvorište): Jao, Ivice, propadosmo.
IVICA: Ćuti, Marice. Ne budi tužna, ja ću nam pomoći.
MARICA: Kako? Pa i ti si još mali
IVICA: Ima, Marice, ima. Znaš šta sam smislio?
MARICA: Šta?
IVICA: Kada oni zaspu, ustaću, obuči svoj kaput, otvoriću vrata, te se iskrasti iz kuće. Biće sjajna mjesečina, bijeli šljunak je pred kućom. Vidjela si kako svetluca kao srebrni novčići. Sageću se i napuniti džepove pljosnatim kamenčićima, koliko god stane u njih.
MARICA: Šta će ti kamenčići?
IVICA: Kada krenemo od kuće, pa kada uđemo u šumu, ja ću ih lagano bacati putem, jedan po jedan, pa ćemo tako lako naći put za nazad, kada nas ostave. Ne brini se, sestrice, spavaj mirno, bićemo bezbjedni.
MARICA: Ja se ipak bojim. Naša maćeha je zla žena. Tatu nam je skroz omađijala da on i ne zna šta radi. A kako je nekada dobar bio.
IVICA: Dok je mama bila živa.
MARICA: Da, dok je mama bila živa. Kako nam je lijepo bilo. Imali smo sve, radovali se i igrali po cijeli dan.
IVICA: Za Novu godinu i Božić smo dobijali poklone.
MARICA: I za rođendane. Mama bi napravila veliku tortu i svi smo se radovali.
IVICA: I pjevali.
MARICA: Da i pjevali... (tužno)... Otkako je mama umrla nema više ni torte, ni poklona ni pjesme...
IVICA: Sjećaš li se kada smo dobili prve sanke? Tata nam ih je napravio od starog bureta? Jurili smo niz Osoje kao strijela.
MARICA (kroz smijeh): Pa kada smo uletili u one trnjine dolje, sve su nas izbocale?!
IVICA: A tebi ostala kapa duboko u grmu.
MARICA (ponosno): I tada se moj dobri veliki brat Ivica žrtvovao i dohvatio mi je. Sav si bio u ranicama od trnja.
IVICA: Morao sam, tata bi se jako naljutio da si izbila kapu… Idemo, sestrice na spavanje. Čula si maćehu, ujutro ćemo rano ustati i ići u šumu… /odu u kuću/
/Uđu u kuću a pozornicu prekrije plava svjetlost i nakon nekoliko trenutaka ugasi se svjetlo u kući. Zavjesa se lagano spušta uz muzički intermeco.
(Nakon nekoliko minuta se čuje iza zavjese maćehin glas)
MAĆEHA (iza zavjese): Ustajte, lijenčine, idemo u šumu po drva.
MARICA (iza zavjese): Još saaaamoooo malooo, mooooliiim teee.
MAĆEHA (iza zavjese): Ni minute više!... Dižite se!!!
Ispred zavjese. Svega par minuta zavjesu osvjetljava plava svjetlost u muzičkom intermecu a onda, lagano kao da sviće svjetlost postaje bezbojna i muzika sasvim utihne.
2. Pojava
NARATOR, potom OTAC, MAĆEHA, IVICA i MARICA
NARATOR (istupi lijevo): Sutradan, još prije nego što je sunce izašlo, maćeha probudidjecu. Rekla im je kako moraju svi zajedno ići po drva, jer nije bezbjedno da ih ostavi same u kući, pošto moraju cijeli dan da rade i da nasijeku i nakupe puno, puno drva, koja će prodati i tako zaraditi za brašno, od kojeg će im ona napraviti hljeb, pitu i puno, puno raznih kolača. Naravno, ona nije znala da djeca već znaju za njene zle namjere da ih ostaviti u dubokoj šumi, ali i da su se oni i na to pripremili, tako što je Ivica napunio džepove svjetlucavim kamenčićima.
Dugo su išli kroz šumu i Ivici se učinilo da se vrte u krug, ali nije bilo tako. Ivica stane i obazre se na kuću. Sve je tako, povremeno zastajkivao i gledao, a u stvari je neprimijetno ispuštao jedan po jedan kamenčić kako bi obilježio put kojim prolaze da se istim mognu vratiti.
/Narator se povuče, a s desna ulaze njih četvero. Idu lagano, a Ivica se osvrće i neprimijetno baca kamenčiće./
OTAC: Šta ti to gledaš, i zaostaješ, Ivice? Pazi da ne zaboraviš svoje noge!
IVICA: Ah, oče gledam za svojom bijelom mačkicom. Eno je na krovu, maše mi za zbogom.
MAĆEHA: Ludo! Nije ono mačka, ono je jutarnje sunce, a kuću više ne možeš vidjeti odavde. Sada je već jako daleko.
OTAC (stade i osvrnu se oko sebe): Ovdje ćemo stati… Nakupite, deco, suvaraka, naložiću vatru, da vam ne bude hladno.… (Ivica i Marica odoše naprijed desno da sakupljaju grane, a on će tiho maćehi)… Šta misliš, jesmo li dovoljno daleko?
MAĆEHA (tiho): Jesmo. Dovoljno smo daleko. Neće se znati vratiti. A, eno tamo... (pokaže u stranu)... tamo je put kojim svakodnevno prolaze bogati trgovci.
OTAC (pokušava da vidi put): Gdje je? Ne vidim ga.
MAĆEHA (tiho): Ma, ti si ćorav, ne vidiš dalje od deset metara, a do tamo ima bar dvadeset.
OTAC: Ma, vidim šumu al’ ne vidim nikakav put.
MAĆEHA (tiho): Sada im naloži vatru, ja ću im dati po komad hljeba i idemo nazad kući. Stići ćemo prije mraka.
MARICA (tiho bratu): Joj, Ivice, zalutaćemo i nećemo se znati vratiti.
IVICA (tiho): Nećemo, sestrice, ne boj se.
MARICA: Jesi li bacao kamenčiće?
IVICA: Jesam, naravno, zar nisi vidjela?
MARICA: Nisam.
IVICA: To je dobro, jer ako nisi ti vidjela nisu ni oni. Ne boj se ništa. Stići ćemo prije mraka kući, samo da oni odu… (priđu vatri koju je otac u međuvremenu naložio)… Evo, tata, hoće li biti dovoljno drva?
OTAC: Hoće, sine, nećemo mi dugo. Vi tu sjedite i odmorite se, a mi ćemo se brzo vratiti po vas pa ćemo zajedno kući.
MARICA: Dobro, tata.
MAĆEHA (izvadi iz torbe dva nevelika komada hljeba i dade im): To vam je ručak, i da niste prije pojeli, jer više ništa nećete dobiti.
MARICA: Šta mi da radimo?
MAĆEHA: Lezite ovdje kraj vatre i spavajte. Mi idemo, da nasječemo drva. Kad završimo, doći ćemo po vas.
NARATOR: Ivica i Marica sjedoše pored vatre i kad je bilo oko podne, pojedoše hleb. Slušali su kako sjekira udara, misleći da je otac u blizini. Ali, to nije bila sjekira, već grana koju je otac privezao za suvo drvo, pa ju je vetar njihao tamo-amo. Nakon što su dugo sjedeli, oči im se od umora same sklope. Čvrsto zaspaše, a kad se probudiše, bijaše tamna i crna noć.
MARICA (probudi se u strahu gledajući u tamu oko sebe): Ivice, probudi se, Ivice... (kroz plač)... Iviiiceeee!
IVICA (trgne se preplašeno iz sna): Šta?... Ko?... (smireno)... Ah, to si ti, Marice. Zar smo cijeli dan prespavali?
MARICA: Jesmo. Mrak je. Kako ćemo izaći iz šume?
IVICA: Sačekaj još malo, čim izađe mjesec, lako ćemo naći put. Ići ćemo za kamenčićima koje sam ostavljao po putu.
MARICA: Ja se tako bojim.
IVICA: Ne boj se, sestrice. Ništa nam se neće dogoditi. Budi hrabra. Vidiš kako se ja ne bojim?
MARICA: Ti si muškarac, tebi je lako. Šta ćemo ako naiđe vuk? Ti ćeš pobjeći ili se brzo uzverati na drvo, a mene ćeš ostaviti da me vuk pojede.
IVICA: Neću te ja, Marice, ostaviti ni za živu glavu, vjeruj mi... Mislim da u ovoj šumi i nema vukova. Ne smiju vukovi blizu sela, boje se lovaca... Eno, mjesec je izašao iza oblaka i sada se dobro vidi. ...(ustadoše i on je uze za ruku)... Idemo, sestrice, samo hrabro. Gledaj pažljivo i pomozi mi da pronađem kamenčiće koje sam ostavljao za nama... (odu).
NARATOR: Tako je Ivica utješi. Kad je izašao pun mesec, Ivica uzme svoju sestru za ruku, i pođe za kamenčićima, koji su se svetlucali kao skovani srebrnjaci i pokazivali im put. Hodali su celu noć, i u zoru dođoše kući.
3. Pojava
OTAC i MAĆEHA, potom IVICA i MARICA
/Dvorište stare kuće. Otac zabrinut i tužan sjedi na panju i nešto nožem delje, dok maćeha melje kafu/
OTAC: Jadna moja djeca. Pogriješili smo. Nismo ih trebali ostavljati u šumi.
MAĆEHA: Ne, nego smo trebali svi skupa umrijeti od gladi.
OTAC: Bio sam budala što sam te poslušao.
MAĆEHA (umiljato ga tješi): Nisi bio budala, dobri mužu moj. Bio si razborit i pametno si razmišljao svojom glavom. Ne brini, ništa im se loše neće dogoditi.
OTAC: Ali oni su još mali
MAĆEHA: Pa umrli bi od gladi da su ostali ovdje, a i mi sa njima bismo umrli. Ovako imamo šanse i oni i mi. Njih će sigurno pronaći neki bogati trgovac koji svaki dan prolazi kroz ovu šumu, a mi ćemo moći preživjeti sa ovo malo hrane što nam je ostalo.
OTAC: Možda si u pravu, ali ja se ipak kajem što sam te poslušao i što sam svoju jadnu dječicu ostavio u toj opasnoj šumi.
IVICA (utrče s lijeva): Tata!
MARICA: Tatice!
OTAC (radosno ih dočeka u zagrljaj): Oooo, djeco moja!... Živi ste?...
MAĆEHA: Nevaljala djeco, zašto ste tako dugo spavali u šumi? Mislili smo, otac i ja, da se nećete više vratiti kući. Kako ste se znali vratiti?
MARICA: Lako, Ivica je...
IVICA (stisne je za ruku i prekine): Ma nije bilo baš lako. Mjesec nam je pomogao, išli smo samo ka njemu i on nas je doveo nazad kući.
OTAC: Pametna moja djeca... Više vas nikada nećemo ostaviti u toj gustoj, strašnoj i opasnoj šumi, zar ne ženo?
MAĆEHA: Da, dragi mužu moj. Bitno je da su nam se djeca vratila živa i zdrava... (za sebe)... Znači, taj glupi mjesec im je pokazao put. E, pa slijedeći put neće biti mjeseca.
4. Pojava
NARATOR, MAĆEHA i OTAC
NARATOR: Tako su nekako živjeli još izvjesno vrijeme. Uskoro, opet zavlada nevolja na sve strane. Posla nije bilo, a novaca je sasvim nestalo. Glad je prijetila da ih sve odnese sa sobom. Djeca su još spavala i nisu čuli kako maćeha govori ocu.
MAĆEHA (sakuplja drva u naramak): Sve smo pojeli, imamo još samo pola hleba i onda smo gotovi. Deca moraju odavde, odvešćemo ih dublje u šumu, da ne nađu put kojim će se vratiti, inače nam nema spasa.
OTAC: Bolje bi bilo, da poslednji zalogaj podijeliš s djecom. Neka nam djece, ne tjeraj ih više.
MAĆEHA: Ako smo jednom počeli, moramo i nastaviti, pa ako su se prvi put vratili, neće i drugi put.
OTAC: Griješiš ženo, gdje će ti duša?
MAĆEHA: Ne griješim. Ako djeca ostani ovdje još dva dana umrijećemo svi skupa. Vidišda veće šanse da prežive imaju u toj šumi nego ovdje sa nama?
OTAC (nevoljno ustaje): Dobro, ubijedila si me. Hajde, budi ih pa da idemo.
MAĆEHA (radosno): Takvog te volim! ... Samo da ti kažem, u velikom ćemo luku zaobići kuću i otići u suprotnom pravcu nego što smo onda.
OTAC: Zašto?
MAĆEHA: Pa ako im opet mjesec bude pokazivao put, neće to biti put ka kući, nego od kuće sve dalje i dalje.
OTAC: Ima li granica tvojoj zlobi?
MAĆEHA: Nemoj, dragi, da si na kraj srca. Sve će biti u redu, vidjećeš... (uđe u kuću)...
(Nakon nekoliko minuta se čuje iza zavjese maćehin glas)
MAĆEHA (iza zavjese): Ustajte, lijenčine, idemo u šumu po drva.
MARICA (iza zavjese): Još saaaamoooo malooo, mooooliiim teee.
MAĆEHA (iza zavjese): Ni minute više!... Dižite se!!!
5. Pojava
NARATOR, potom OTAC, MAĆEHA, IVICA i MARICA
NARATOR (ispred zavjese): Djeca ne bijahu još budna, pa nisu opet čuli razgovor. Rano ujutro dođe maćeha i istjera djecu iz kreveta. Dade svakome komadić hljeba, još manji od prethodnog. Ivica je putem mrvio hljeb, i često zastajkivao, bacajući mrvice na zemlju.
OTAC (pojave se opet s desna ispred zavjese otac, maćeha, Marica pa Ivica na kraju): Požurite djeco, dug put nas čeka.
MAĆEHA: Šta se vučete k’o prebijene mačke?... Brže!
MARICA (kroz suze tiho Ivici): Joj, braco, ja se boooojiiiim! Sada nemaš kamenčića?... Kako ćemo se vratiti?
IVICA: Ne plači Marice, nekako ćemo se snaći.
OTAC: Zašto opet zastajkuješ, Ivice? Idi svojim putem i ne osvrći se!
IVICA: Gledam za svojom golubicom, što sedi na krovu, i pozdravlja me.
MAĆEHA: Ludo, to nije tvoja golubica, to je sunce što osvetljava dimnjak. (njih četvero odoše lijevo).
NARATOR: Ivica je malo po malo, prosuo sve mrvice putem. Maćeha djecu ovaj put odvede još dublje u šumu, gde još nikad nisu bili, opet nalože veliku vatru, i maćeha opet reče djeci: „Ostanite ovdje. Ako ste umorni, malo i odspavajte. Mi idemo nasjeći drva. Kad završimo, eto nas po vas.“ Kad biješe oko podne, podijeli Marica svoj komad hljeba sa Ivicom, jer je on svoj prosuo putem, a zatim oboje zaspaše. Već je i noć prošla, a niko nije došao po jadnu djecu. Nakon što su se probudili, u još većoj tami nego prije, Ivica poče tešiti Maricu: „Sačekajmo još malo, Marice. Kad izađe mesec, videćemo mrvice. One će nam pokazati put. Kada se pojavio mesec, ustadoše i pođoše, ali mrvice više nisu našli. Pojele su ih ptice, što po šumama i poljima lete.
6. Pojava
IVICA, MARICA, potom VILENJAK
/Zavjesa se otvori. Noć osvijetljena mjesečinom, šumski proplanak. Ivica i Marica u strahu stisnuti jedno uz drugo osvrću se tražeći puta./
IVICA: Naći ćemo mi put, sestrice, ne boj se.
MARICA: Nećemo, Ivice. Ptice su pojele sve tvoje mrvice hljeba, što si bacao putem... Tako se boooojiiim (zaplaka).
IVICA: Neboj se, Marice. Vidi kako je svijetla mjesečina, kao da je dan. Samo treba pažljivo da gledamo i brzo ćemo pronaći put koji će nas odvesti nazad kući.
MARICA: Poješće nas vuk.
IVICA (na silu se smije samo da bi je ohrabrio): Hahaha... Ma kakav vuk?! Jesi li ti ikada vidjela vuka?
MARICA: Jesam.
IVICA: Gdje? Gdje si ga vidjela?
MARICA: U Bukvaru, imao je ovolike zube!
IVICA: Ma to je drugo na slici, to se ne važi. Jesi li ti negdje vidjela u šumi vuka ili jesi li čula da ga je neko vidio?
MARICA: Nisam ga vidjela, ali sjećaš se kada je onomad čika šumar Pero pričao kako je sreo vuka i kako ga je umalo ubio?
IVICA: Kako misliš, umalo ubio? Je li ga ubio ili nije?
MARICA: Ma da mu je bila puška puna, on bi ga sigurno ubio, ali je zaboravio da napuni pušku.
IVICA (smije se): Šta, on škljoc a puška prazna?
MARICA: Da, ali i to “škljoc” je bilo dovoljno jako da se vuk uplaši i da pobjegne u šumu.
IVICA: Ma ja mu ništa ne vjerujem, čuj vuk se prepao jednoga “škljoc”?! Sigurno je vidio neki stari panj koji zbog fosfora malo svijetli u noći. Znam, to sam učio u školi. Toga se on uplašio pa je, u stvari, on pobjegao.
MARICA: Ne znam ja ali mora da ima vukova u ovoj šumi... Tako se bojim, Ivviiiceee... (zaplaka opet)... Poješće naaaassss...
IVICA (čuje se zvuk frule i šumom se počeše prelijevati sve boje): Slušaj, Marice... Neko svira frulu.
MARICA (sasvim prestrašeno): Jao, nama!... To je vuk. Jesam li ti rekla da će nas vuk pojesti.?
IVICA: Ništa gluplje nisam čuo u svom životu!... Otkuda da vuk zna svirati frulu?
MARICA: Pa šta je to, onda... Vidiš i sve ove boje, kao da sanjam. Je li ja to, Ivice, još spavam i sve ovo sanjam?
IVICA: Pa ne možemo da sanjamo isti san, zar ne?
MARICA: Da... Jaooo! Evo nekoga... (stisne se sasvim uz brata)... Ne daj me, batooo...
IVICA (iz šume k njima dolazi Vilenjak, gracioznim koracima u ritmu muzike, kao da pleše neki svojevrsni ples): Ko si ti?... Šta hoćeš od nas?
VILENJAK (prestane svirati i svjetlos ostane narandžasta): Ja?!... Ko sam ja?! Kakva su to glupa pitanja?... Dobro, ne morate se baš klanjati ali jedno “Dobar dan, kako ste?” ili “Zdravo gospodine Vilenjače”, dobro bi došlo.
MARICA: Vilenjak, kakav Vilenjak? Nikada nisam čula da se neko tako zove.
IVICA: Čuo sam ja za tebe i to ne baš mnogo lijepih stvari.
VILENJAK: Lažu, dječače, lažu o meni. Vi ljudi ste jedine životinje koje lažu. Da li si ti sreo, psa, mačku ili pticu da laže?
IVICA: Nisam, ali...
VILENJAK: Nisi naravno, samo ljudi lažu.
MARICA: Pa, kako mogu znati da li maca laže kada ne znam šta mi govori mjaukanjem?
IVICA: Da.
VILENJAK: Da, da, daaaa!... Zanimljivo, vrlo zanimljivo. Ne možete, naravno i to je samo dokaz da niste nikada sreli neku drugu životinju da laže.
IVICA: Znači, ti nisi tako zao kao što pričaju za tebe?
VILENJAK: Naravno da nisam.
MARICA: Pa šta ćeš uradit sa nama? Hoćeš li nam pokazati put da se vratimo kući.
VILENJAK: Hoću, naravno da hoću...
IVICA i MARICA (uglas): Bravo!... Hvala ti... Hvala!
VILENJAK: Da, ali ću prvo morati da vas pojedem jer već 20 godina nisam pojeo ni jedno dijete.
IVICA: Da nas pojedeš? Zašto da nas pojedeš?
VILENJAK: Mi vilenjaci jedemo samo kada smo gladni i jedemo onoliko koliko nam treba da utolimo glad, nismo kao vi ljudi koji žderu i kad treba i kad ne treba i to bez ikakve mjere.
MARICA: Jao, Ivice, on će nas pojesti!
IVICA (spremi se za tuču): Samo neka proba, prebiću ga!
VILENJAK: Ma, šalim se samo. Mi vilenjaci smo vegetarijanci i ne jedemo meso, a i mršavi ste mi nekako pa da i nisam vegetarijanac, ne bih vas pojeo toliko ste mršavi.
IVICA (opusti se): Gadna ti neka šala. Na smrt si nas isprepadao.
VILENJAK (sa radošću): Stvarno? E, neka sam i ja uspio nekoga prepasti.
MARICA: A šta ti, u stvari radiš?
VILENJAK: Ja svojom frulom budim i najavljujem novi dan, budim i ptice kako bi njihovom pjesmom šumska stvorenja pozdravili jutro.
IVICA (tužno): Znači, nemaš vremena da nam pomogneš da pronađemo put do kuće?
MARICA (tužno): Šta sad da radimo, bato? Umrijećemo od gladi u ovoj šumetini.
VILENJAK: Nije ovo nikakva šumetina, nego jedna lijepa i dobra šuma koja nikoga nije pustila da u njoj umre od gladi. Ima jagoda, šljiva i divljih krušaka i jabuka. Ima raznih gljiva i drugih jestivih šumskih plodova. I neću vas ostaviti. Samo pažljivo slušajte i slijedite zvuk moje frule i brzo ćete stići svojoj kući.
/ Vilenjak gracioznim koracima u ritmu muzike, ode kroz šumu, a uz zvuke njegove frule i šumom se počeše prelijevati sve boje, nakon nekoliko sekundi sve prestade, a oko njih je bio lijep dan./
MARICA (radoznalo se osvrće na sve strane, a kada ugleda veliki grm zrelih kupina radosno viknu): Kupine!... Bato, gledaj, kupine! .... (poče žurno da ih bere i trpa u usta)... Vilenjak je bio u pravu, imamo u šumi šta da jedemo... Dođi, bato, jedi i ti sa mnom!
IVICA: Požurimo, Marice, moramo za zvukom frule, a ona je sve tiša i tiša, ako ne krenemo odmah za njom, uskoro ćemo je sasvim izgubiti... (odoše žurno u pravcu u kojem je Vilenjak otišao.)
7. Pojava
NARATOR, VJEŠTICA, potom IVICA i MARICA
NARATOR (dok on osvijetljen samo jednim reflektorom sasvim naprijed lijevo govori djeci iza njegovih leđa se pozornica transformiše u unutrašnjost Vještičine kuće): Išli su cijeli dan, i tako od jutra do mraka, ali iz šume nisu mogli izaći. Bili su gladni i toliko umorni, da nisu mogli hodati, pa legoše pod drvo i zaspaše. Već je osvanulo treće jutro, otkako su otišli iz kuće. I opet pođoše dalje, ali su ulazili sve dublje u šumu, i da nije bilo pomoći, umrli bi od gladi. Oko podne opaziše pticu bijelu kao snijeg, kako pjeva na grani. Kada je završila sa pjesmicom, ptičica raširi krila, i poče letjeti pred njima. Oni pođu za njom, i napokon stignu nekoj kućici, gdje je sjela na krov. Kada su prišli sasvim blizu, primijetiše da su cigle u stvari kolači. Prozorske daske bile su napravljene, od čistog šećera. „Hajde“, veselo reče Ivica, „ Da se najedemo kao ljudi. Ja ću uzeti komadić krova, a ti uzmi malo prozora, to je valjda slatko.“ Ivica posegne uvis i otkine komadić, a Marica stane ka prozoru i počne grickati, kao mali miš.
VJEŠTICA (priđe prozoru kroz koje se vide djeca kako se slade njenom kućom; obrati im se, umilnim glasom): Grizi, grizi, GRICKALO! Ko to gricka kućicu?
IVICA i MARICA: Vjetrić, Vjetrić, šumski djetlić!
VJEŠTICA: Eh, draga djeco, ko vas je doveo ovamo? Uđite unutra, i ostanite kod mene, neće vam se ništa dogoditi.
IVICA (ulaze bojažljivo): Dobar dan, teto. Ja sam Ivica, a ovo je moja sestra Marica.
MARICA: Dobar dan, izvinite što smo vam počeli da jedemo kuću ali bili smo toliko gladni i...
IVICA: ... Mislili smo da tu niko ne živi... Izvinite.
VJEŠTICA: Ma ništa ne brinite, nije velika šteta. Sjedite tu za sto, sada ću ja da vam donesem da jedete, a poslije ćete leći i dobro se odmoriti. Vidim, jako ste umorni.
MARICA: Da, dobra teto, ne znam da li sam više gladna ili umorna.
VJEŠTICA (stavlja hranu na sto): A otkuda vi ovako duboko u šumi? Ovdje niko ne dolazi, jako je opasno.
MARICA: Ostavili su nas...
IVICA (prekine je): Zalutali smo. Dok su naši roditelji sjekli drva za kuću, mi smo se malo prošetali i zalutali. Poslije nismo znali da se vratimo.
MARICA (tužno): Sada se tata i mama jako brinu.
VJEŠTICA (izvještačeno nježno): Ništa se vi ne brinite. Kada jedete lezite tu na ležaj i spavajte a ujutro ću vam ja pokazati put ka vašoj kući.
IVICA: Hvala vam.
MARICA: Hvala vam, dobra teto.
VJEŠTICA (kada su djeca završila sa večerom, sklanja tanjire): Eto, sada ste se lijepo najeli. Hajde, lijepo lezite, a ja moram nešto da pripremim. Laku noć.
IVICA i MARICA (u glas, dok liježu): Laku noć! ...(Vještica ode)
MARICA: Čini mi se, kao da spavam na oblaku! Tako je lijepo.
IVICA: I ja sam se poželio našega kreveta.
MARICA: Jedva čekam da se vratimo našoj kući.
IVICA: I ja, sestrice ali mislim da nam ni ovdje ne bi bilo loše, bar dok zima ne prođe. Ovdje ima puno hrane, a kod nas je nema.
MARICA: Svejedno što nema dosta hrane, ali meni je naša kućica najdraža na svijetu, a i tata se sigurno brine.
IVICA: Dobro, spavaj sada, umorna si. Laku noć, Marice.
MARICA: Laku noć, Ivice.
8. Pojava
NARATOR, VJEŠTICA, potom IVICA i MARICA
NARATOR: Starica se samo pretvarala. U stvari nije bila ljubazna, već zla. U stvari, nije bila starica, već vještica, koja je vrebala gladnu djecu. Kada bi se dočepala djeteta, utovila bi ga, skuvala i tako pojela. To je za nju bio kao praznik. Ustade već rano ujutro, prije nego što su se deca probudila, pa kad je videla kako mirno spavaju, punih obraščića, ona zadovoljno protrlja ruke. (ode)
VJEŠTICA: Ovo će biti slastan zalogaj! ...(dohvati Ivicu svojom sivom, suvom rukom i odvuče ga u mali kavez. Ivica se nije ni probudio. Zatim probudi Maricu, i reče joj): Ustaj, lenštino i skuvaj bratu nešto dobro za jelo. Eno sjedi u kavezu, kao mali majmun. Kada bude fin i debeo, poješću ga.
MARICA: Ti nisi dobra teta, ti si vještica, čula sam ja razne strašne priče o tebi.
VJEŠTICA: Ma nemoj, a šta si to čula?
MARICA: Da kradeš djecu i da ih jedeš.
VJEŠTICA: Pa to nije strašno. Strašno je kada su djeca ovako mršava kao što ste ti i tvoj brat mršavi pa ne može čovjek lijepo da se vama počasti. Sada moram mnogo potrošiti na vašu hranu.
MARICA: E, mi nećemo ništa jesti pa se tako nećemo ni udebljati, a kada nas pronađe naš tata tebe će da ubije i oslobodi nas.
VJEŠTICA: Pa ti i ne smiješ puno da jedeš, ješćeš samo mrvice koje ostanu od Ivice, je li jasno?
IVICA (iz kaveza): Neću ni ja da jedem!
VJEŠTICA (jezivo se cereka): Hehehehe... Hoćeš, hoćeš, bogami ćeš da jedeš.
MARICA: E, neće. Može on dugo izdržati da ništa ne jede, a mogu i ja.
VJEŠTICA (priđe kavezu): Svako jutro ćeš mi pružiti prst. Ako ne budeš jeo, ja ću primijetiti da nisi počeo da se debljaš, onda ću prvo, na tvoje oči, skuvati tvoju sestru Maricu i pojesti je, a ako budeš jeo i budeš se debljao, onda nju neću pojesti i biće mi sluškinja, pošto sam ja jako stara i ne vidim više dobro. Ona će raditi za mene... (vrati se do Marice)... A sada idi da kuvaš, a ja ću malo da dremnem na pojati ...(ona izađe i čuje se kako zaključava vrata).
MARICA (priđe kavezu i uzme brata za ruku): Joj, bato, ona će te stvarno pojesti. Šta da radimo?
IVICA: Ma smislićemo već nešto. Ti samo nemoj da je ljutiš i radi sve što ti naredi.
MARICA: Najradije bih je ubila.
IVICA: Mala si za to. Možda nas tata i pronađe. ...(tužno)... Ako nas uopšte bude i tražio.
MARICA (tješi ga): Ma, hoće, bato. Sigurno će nas potražiti. Znaš koliko nas voli.
9. Pojava
NARATOR, VJEŠTICA, IVICA i MARICA
NARATOR: Za Ivicu su se od sad kuvala najbolja, najukusnija, ali i najmasnija jela, dok je Marica dobijala samo korice hljeba i rakove ljuske. Vještica je bila jako stara, i nije dobro videla, ali je zato imala jako dobar njuh. Svako jutro bi išla do kaveza i vikala na jadnog Ivicu: „Pružaj prste!“ Htjela je da opipa jeli se ugojio dovoljno, i može li ga već konačno skuvati i pojesti. Ali Ivica je bio pametan, i pružio joj je koščicu, a kratkovida vještica mišljaše da su to njegovi mršavi prsti. Čudila se, kako se još nije utovio. Kad je prošlo mjesec dana, a Ivica bio jednako mršav, postade vještica nestrpljiva i ne htjede duže čekati.
VJEŠTICA: Marice, donesi vode, bio tvoj brat debeo ili mršav, danas će biti pojeden.
MARICA: Nemojte danas, dobra teto, još je jako mršav... (plačući)... Nemojte, molim vas...
VJEŠTICA: Ne mogu više da čekam, svu mi je hranu pojeo.
IVICA: E, baš volim što sam mršav i što se nećeš sa mnom dobro počastiti!
VJEŠTICA: Ne vrijedi ti, Marice, da plačeš, ne možeš mu pomoći ...(kada ova počne još jače da plače, drekne na nju)... Ne deri se toliko, i onako ti ne koristi!
IVICA: Nemoj Marice plakati. Ne bojim se ja te stare vještice!
VJEŠTICA: Prvo ćemo peći hljeb. U onoj velikoj peći sam već naložila vatru i umijesila tijesto. Zavuci se u peć, da vidiš da li je dobro ugrijana.
IVICA (kad Marica krenu ka peći, dozove je mašući rukom i tiho joj kaže): Nemoj, Marice, hoće prvo tebe da gurne u peć i ispeće. Čuvaj se.
MARICA (stavi prst na usta, pa tiho): Znam ja to, shvatila sam njenu namjeru. Ti samo šuti i gledaj! ...(vrati se do Vještice)... Ah, kako ću se ja tamo zavući!
VJEŠTICA: Gusko luda!... Pa otvor je toliko velik da bih se i ja mogla zavući.
MARICA: Ne vjerujem. Vi ste suviše veliki i debeli da biste se mogli zavući u peć!
VJEŠTICA: Ne vjeruješ?!... Ti meni ne vjeruješ, gusko mala, e sada ću ti pokazati pa ćeš se i sama uvjeriti!... (priđe peći i otvori vrata, a Marica je brzo gurnu i zatvori vrata. Marica pobegne, dok je matora veštica urlala, psovala, vrištala)... Otvaraj vrata, ti mala varalice. Otvaraj, kada ti kažem!... Ooootvaaaaraaaajjj...
MARICA (Pritrča kavezu i oslobodi Ivicu): Ivice, slobodni smo!, Vještica je gotova!
IVICA: Bravo, Marice, sestrice moja mila! Požurimo, bježimo odavde, može matora vještica da se nekako oslobodi.
MARICA: Ne vjerujem da će se ikada osloboditi... Sačekaj da prvo nađemo neku čistu odjeću da se presvučeš... (otvori orman, a u ormanu, bisera, srebra, zlata, i svakakvih dragunlija; radosno)... Bato, vidi ovo blago?!
IVICA: Ovo svijetli još više od mojih kamenčića. Ponesimo što više možemo.
MARICA (brzo kupi i trpa u neku torbu): Tata će se jako obradovati. Nećemo više biti siromašni.
IVICA: Da, sestrice, sada smo bogat. Požuri, idemo.
MARICA: Idemo, bato. Idemo. (odoše žurno)
10. Pojava
NARATOR, IVICA, MARICA i VILENJAK
NARATOR (ispred zavjese): Žurili su koliko su mogli. Pošto se Ivica već bio prilično udebljao, Marica jako oslabila, a i torba sa blagom koju su vukli je bila prilično teška, nisu brzo napredovali. Par sati zastadoše u gustoj šumi da se malo odmore.
IVICA: Stani, Marice, ako Boga znaš. Ne juri nas više ona stara vještica. Odmorimo se malo.
MARICA: Ne znam ja, bato, može li se ona osloboditi i nekako izaći iz peći ggdje sam je zatvorila.
IVICA: Nema šanse.
MARICA: Pa onda, kako mi možemo znati da nema još takvih vještica i babaroga u ovoj šumetini. Bolje da požurimo.
IVICA: A kako ti Marice znaš u kojem pravcu da idemo. Mi ne znamo gdje je naša kuća.
MARICA: Znam da ne znamo, ali svaka šuma ima svvoj početak i svoj kraj. Pa ako idemo samo u jednom pravcu izaći ćemo iz nje nekako, zar ne?
IVICA: Da a šta ako izađemo na onu stranu šume gdje nije naša kuća?
MARICA (slegne ramenima): Ne znam.
IVICA: Nemoj biti tužna. Neka smo se mi izvukle iz one opasnosti sve ostalo će nam biti lakše, vjeruj mi... (čuje se zvuk frule i šumom se počeše prelijevati sve boje)... Slušaj, Mrice... Sjećaš li se ove frule?
MARICA (radosno): Znam, to je onaj smiješni Vilenjak. On će nam pomoći da pronađemo put ka kući, vidjećeš!... (iz šume k njima dolazi Vilenjak, gracioznim koracima u ritmu muzike, kao da pleše neki svojevrsni ples)... Hej, Vilenjače! Ovdje smo!... Da li nas se sjećaš?
VILENJAK (prestane svirati i svjetlos ostane narandžasta): Naravno da vas se sjećam, kada ste vi jedina dva ljudska bića koje viđam ovih dana. Jeste li se to opet izgubili?
IVICA: Nismo opet nego još uvijek smo izgubljeni.
VILENJAK: Kako?
MARICA: Lako. Ja sam bila gladna, stala sam da berem i jedem kupine ,a onda više nismo čuli tvoju frulu.
VILENJAK: Pa što me niste zvali? Vratio bih se ja po vas.
IVICA: Već si se bio izgubio i nismo znali u kojem pravcu više da idemo.
MARICA: A onda je naišla velika i lijepa bijela ptica i odvela nas do kućice koja je napravljena sva od kolača i slatkiša.
VILENJAK: To je glupa Gertruda! Ona radi za staru vješticu.
IVICA: Kako radi? Šta radi?
VILENJAK: Prvo pronađe neku dječurliju pa ih namami svojom umilnom pjesmom, a kada oni pođu za njom, tada ih odvede do one stare vještice i njene kuće od kolača.
MARICA: Pa i nas je tako namamila i umalo mi vještica nije brata pojela.
VILENJAK: Kako ste se spasili?
IVICA: Marica ju je na prevaru gurnula u peć i zatvorila vrata. Gotova je sto posto.
VILENJAK: Ne bih ja baš bio siguran u to. Vještica je to, ima ona neke svoje čarobne moći i može se nekako izvuči. Morate se brzo vratiti svojoj kući.
IVICA: To i mi želimo, ali ne znamo kuda da idemo. U kojem pravcu?
VILENJAK: Idite samo prema Suncu i nećete zalutati. Samo požurite, morate izaći iz šume prje nego ono zađe sa one planine.
IVICA: Hvala ti prijatelju. Uvijek ćemo te se rado sjećati.
MARICA: A ja ću svako jutro rano ustajati da čujem tvoju frulu kojom najavljuješ novi dan, budiš i ptice kako bi njihovom pjesmom šumska stvorenja pozdravila jutro.
/ Vilenjak gracioznim koracima u ritmu muzike, ode kroz šumu, a uz zvuke njegove frule i šumom se počeše prelijevati sve boje, nakon nekoliko sekundi sve prestade, a oko njih je bio lijep dan./
11. Pojava
OTAC i MAĆEHA, potom IVICA i MARICA
Dvorište stare, trošne, male i siromašne kuće sa polomljenom drvenom ogradom i štrikom na kojem se suši veš pun zakrpa.
Otac sjedi na panju i nešto nožem delje, dok maćeha kači veš na štrik.
MAĆEHA: To, dragi moj neće moći više ovako. Ja rintam i radim kao da sam ti sluškinja, a ti ni prstom ne mrdaš!
OTAC: Pa šta da radim, kada nema posla?
MAĆEHA: Idi u selo, potraži. Možda nekome treba drva nacijepati, krov popraviti.
OTAC: Ma išao sam cijelu prošlu sedmicu i nema ništa. Siromaštvo se veliko uvuklo u ljude. Ne samo da nema posla za nadnicu nego ga nema ni za tanjir pasulja.
MAĆEHA: A ti onda produži dalje, idi do grada. Moraš nam nešto donijeti umrijećemo od gladi. Ne možeš samo tu sjediti, ne raditi ništa ...(Ivica i Marica dotrče blizu kuće, a onda se pritaje želeći da ih iznenade)... i moj hljeb jesti!
OTAC: Tvoj hljeb?! Kako to misliš tvoj hljeb?
MAĆEHA: Pa ja ga pečem svakog dana.
OTAC: Da, ali ga pečeš od brašna koje sam ja kupio parama koje sam ja zaradio!
MAĆEHA: Ti si lijenčina i bezosjećajna budala. I svoju jadnu djecu si ostavio u šumi samo da bi tebi više hrane ostalo.
OTAC (ljutito skoči): Ma ko ih je odveo i ostavio? Ko?
MAĆEHA: Ti!
OTAC: A čija je to ideja bila, a? Da nije možda moja?
MAĆEHA: Nije bitno čija je ideja. Ti si im otac i nisi smio to uraditi!
OTAC: E slušaj, sad mi te je već stvarno dosta. Kupi svoje prnje i seli se iz moje kuće!
MAĆEHA (u strahu): A kuda ću? Ovo je i moj dom!
OTAC: Ništa ovdje tvoje nije. Vrati se materi i u onu kafančugu iz koje sam te i doveo. Idi i ponovo konobariši i zavodi goste kao što si i mene i zavela i izludjela!
MAĆEHA: Da znaš i da hoću!... Dosta mi je i tebe i ove sirotinje... (ulazi u kuću i odmah izlazi sa nevelikim zavežljajem)... Zbogom djecoubico!
OTAC (zamahne na nju velikim štapom): Marš!... (ona vrisne i pobjegne na suprotnu stranu od Ivice i Marice i sakrije se za jedan grm pa gleda muža kako umorno sjede na isti panj gdje je i ranije bio i tužno uzdahne)... E, to sam trebao davno učiniti prije nego me je nagovorila da svoju jadnu dječicu odvedem i ostavim u šumi, da ih zvijeri rastrgaju... Eee, moja jadna dječice, gdje ste sada?... Da li ste živi?... Da li ste zaboravili svog zlog tatu...? ... (ulazi u kuću i odmah izlazi sa puškom i torbicom o ramenu)... Odoh ja da potražim svoju jadnu dječicu. Neću se vratiti dok ih ne nađem.
IVICA i MARICA (dotrče): Tata, tatice!
OTAC (radosno iznenađen): Oooo, djeco moja, radosti moja!... Živi ste!
MARICA: Jesmo, tatice, živi smo!
OTAC: Otjerao sam onu vašu zlu maćehu! Trebao sam to i ranije uraditi, ne bih vas izlagao opasnosti.
IVICA: Vidjeli smo, tatice. Sve smo vidjeli.
OTAC: Vidjeli? Kako ste vidjeli?
MARICA: Bili smo tu sakriveni, iza onog velikog grma.
OTAC: Pametna moja djeca. Kako ste uspjeli pronaći put do kuće?
MARICA: Pomogao nam je vilenjak.
OTAC: Vilenjak?! Kakav vilenjak?
IVICA: Jedno malo, čudno stvorenje što frulom budi dan.
OTAC: Otkuda vilenjak?
MARICA: Kada su ptice pojele mrvice hljeba koje je Ivica bacao da zabilježi put i kada smo se mi izgubili u onoj šumetini, došao je taj vilenjak i rekao nam da to nije nikakva šumetina, nego jedna lijepa i dobra šuma koja nikoga nije pustila da u njoj umre od gladi.
IVICA: Jedno vrijeme smo pratili zvuk njegove frule, a onda smo ga izgubili...
MARICA: ... i mi smo se izgubili...
OTAC: Jadna moja dječica.
IVICA: Zatim smo naišli na jednu kuću od čokolade i kolača...
MARICA: ... pa je vještica htjela da pojede Ivicu...
IVICA: ... a onda ju je Marica gurnula u peć i zatvorila vrata...
MARICA: ... a onda je Ivica pronašao blago...
IVICA: Pojavio se i vilenjak i pokazao nam put ka kući.
OTAC: Blago? Kakvo blago?
IVICA (veselo otrče do grma iza kojeg su bili sakriveni i dovili torbu sa blagom): Ovo, blago, oče!
MARICA: Sada više nismo siromašni, zar ne tatice i više nikada nećeš morati da nas ostavljaš u šumi!
OTAC (zagrli ih i plačući moli za oproštaj): Oprostite mi, djeco moja... Oprostite svom glupom ocu što je dopustio da ga ona vaša zla maćeha nagovoriti na to užasno djelo!
IVICA i MARICA (uglas): Opraštamo ti, tatice naš dobri!... Sve ti opraštamo!
MAĆEHA (prilazi im bojažljivo raširenih ruku i lažnom umiljatošću): Draga, draga moja dječice! ... Hvalim te Bože na ovoj radosti, što mi vrati moju jadnu dječicu!
OTAC (ljut, uspravi se prijeteći): Ja sam tebi već rekao nešto!
MAĆEHA: Jesi, mili mužu moj, rekao si mi, ali to je bilo u tuzi i ljutnji, zbog izgubljene dječurlije... ovaj, dječice. Kada čovjek govori u tuzi i ljutnji onda ne bira riječi i ne razmišlja o njihovom značenju. Zato ti, dragi moj mužiću, a i zbog radosti koju su nam djeca svojim povratkom učinila, ja ti sve to opraštam.
OTAC: Ali ne opraštam ja tebi.
MAĆEHA: Pa dobro, ne možeš mi odmah oprostiti, ali život je pred nama. Sada kada smo svi skupa, srećni i bogati... ovaj hoću reći srećni i radosni, moramo jedni drugima sve oprostiti, zar ne?
OTAC, IVICA i MARICA (uglas): Ne!
MAĆEHA (iznenađena): Ne?... Kako, kako ne?... Zašto ne?... Pa ja sam dobra, mislim biću dobra kao i do sada, hoću reći bolja nego do sada. Kuvaću vam, spremaću, praću i sve ostale poslove ću raditi... (pošto je oni ćuteći, mrko gledaju, ona pada na koljena i kroz plač govori)... Zašto mi ne vjerujeteeee?... Molim vaaaaasss... Ne ostavljaaajte me samuuuu... Nemam gdje i kome da idem... Biću dobraaaa!
MARICA (pošto su se njih troje sve vrijeme pogledali, molećivim glasom): Ja bih da joj oprostimo, tatice. Moramo se sažaliti nad njom.
IVICA: I ja bih tako mislio Marice, kada bih bio siguran da je sada bar iskrena.
OTAC: Meni taj plač izgleda lažan... (sagnu se pa joj se zagleda u oči)... Nikada do sada nisam vidio plač bez suza. Kod nje nema ni jedne suze.
MAĆEHA (još jače plače): Pa kada sam ih sve isplakala za mojom jadnom, dragom dječicoooooomm.
OTAC: Sve? A da nije to malo glume zbog ovog blaga koje su djeca donijela?
MAĆEHA: Nijeeee.... Mene blaago i ne inteeeereeesujjeeee..
IVICA (namigne tati i sestri): Pa ovo i nije pravo blago. Sve je to kobajagi blago.
MAĆEHA (skuči ljuto na noge): Kako nije pravo blago? Kakvo je ako nije pravo, vidi kako se sjaji?
MARICA: Ma vidiš da su to samo staklići u bojama povezani žutom žicom.
MAĆEHA (zagleda blago i hoće da ga uzme, ali joj Ivica izmakne torbu): Pa mogla sam se i sama tome dosjetiti. Ko bi vama balavoj i zločestoj dječurliji dao pravo blago!
OTAC (ljutito se nakostriješi na nju): Pazi kako govoriš o mojoj zlatnoj dječici ili...
MAĆEHA: Ili šta? Otjeraćeš me? Nema šanse dragi moj. Ja odlazim sama a eto tebi te tvoje balavurdije pa uživajte u tom bogatstvu, prljavi, gladni i poderani! (ljutito ode).
OTAC (radosno zagrli djecu): Ma koga je briga što blago nije pravo. Vi ste moje blago najveće na svijetu.
MARICA: Ali tata, blago i jeste pravo. To je Ivica njoj rekao da vidi kako će se tada ponašati.
OTAC (pogleda u Ivicu sa smješkom): Stvarno?... (Ivica klimne glavom)... Svaka častmajstore!... (svi se grle i raduju, a onda ih on pomilova po glavi)... Zapamtite,djeco moja. Zlo i pokvarenost nikome dobra donijelo nije. Vidjeli ste kako prolaze zli i zločesti ljudi, kao što su bili vaša maćeha i ona vještica. A dobro se dobrim vraća i svako dobro će uvijek biti nagrađeno. Budite mi uvijek dobri kao što ste sada i ja ću sa vama biti najsretniji tata na svijetu. (grle se i ljube radosno).
Z a v j e s a
− Višegrad, proljeće 2013. −
